Postoje dileri koje pamtite jer su bili brzi i drugi jer su bili spori, ili pričljivi, ili su imali naviku prečvrsto bacati karte preko čoje. Normana Osmonda Joquea pamtite jer ga ne možete objasniti, a nakon nekog vremena prestanete i pokušavati.

On radi u istom krugu poker soba srednje veličine već onoliko koliko redovni igrači procjenjuju da je oko trideset godina; ta procjena je neprecizna jer nitko ne može točno utvrditi kada je počeo, samo to da je oduvijek bio tamo, i da izgleda potpuno isto kao na najranijim fotografijama koje bilo tko može pronaći: kasne tridesete, neupadljivo lice, držanje toliko pravilno da se graniči s arhitektonskim.

Previous Next

Incident u Renfyeld klubu

Najjasnija fiksna točka u Normanovoj povijesti je također i najčudnija. Prije trideset godina, strukturalni kvar srušio je dio Renfyeld kluba, kartaške sobe srednje razine koja je tiho radila u gradu od kasnih sedamdesetih. Rušenje se dogodilo u utorak navečer tijekom spore cash igre: svi su evakuirani, osoblje, igrači, kuhinjska ekipa, menadžer sale koji će kasnije opisati iskustvo kao "najdužih trideset sekundi mog života".

Sigurnosne snimke, pregledane kasnije, potvrdile su da je Norman bio posljednja osoba viđena unutra prije nego što se dio srušio, a više svjedoka je potvrdilo da je bio točno u sredini toga, ispod velike krovne grede, bez šanse da sigurno izađe. Spasilački timovi su tri dana radili ručno na lokaciji, jer podzemna situacija nije dopuštala korištenje teške mašinerije. Četvrtog dana su ga pronašli.

Sjedio je za onim što je ostalo od stola četiri, uspravan, ruku položenih u krilo, a njegova uniforma (ista bijela košulja i tamni prsluk koji je Renfyeld klub izdavao svim svojim dilerima), bila je bez ijedne mrlje na sebi. Bez prašine, bez poderotina, ništa. Bolničari koji su ga izvukli zabilježili su u svom izvješću da su njegovi vitalni znakovi bili normalni i da je djelovao, preciznim kliničkim jezikom dokumenta, "orijentirano i kooperativno". Odbio je bolničko promatranje i vratio se dijeljenju sljedećeg četvrtka u drugom dijelu kluba, koji je već bio ponovno otvoren dok su trajali radovi na obnovi srušenog dijela.

Nitko u Renfyeld klubu ga nije pritiskao pitanjima o tome što se dogodilo tijekom ta tri dana; oni koji su bili tamo kažu da im jednostavno nije palo na pamet pitati, što im je gledajući unatrag teško objasniti.

Za stolom

Gledajte Normana kako dijeli i primijetit ćete, u roku od nekoliko ruku, da nešto nije u redu na način koji ne možete odmah imenovati. Nije u pitanju njegova brzina, koja je znatna ali ne i razmetljiva, niti njegova preciznost, koja je apsolutna. U pitanju je ponavljanje. Svaki pokret je identičan prethodnom: miješanje, sječenje, bacanje svake karte, isti kut, ista sila, isti luk, ruku za rukom, tijekom cijele sesije. Dileri razvijaju navike i ritmove, ali također razvijaju i varijacije. Norman ne varira.

Ne uspostavlja kontakt očima ni s kim, ali mu ništa ne promiče. Ispravit će pogrešno čitanje prije nego što igrač završi rečenicu. Nikada, godinama unatrag, nije zabilježeno da je pogriješio pri dijeljenju. Njegovo rukovanje čipovima nije ništa manje od apsolutnog savršenstva.

Ali ono što on radi uz to, dosljedno i bez prividne svijesti o tome, jest da proizvodi ishode koji se nalaze na samoj rubu vjerojatnosti. Ne varanje, koje zahtijeva namjeru i metodu, već nešto bliže gravitacijskom privlačenju prema nevjerojatnom.

Na primjer, igrač koji drži set devetki ulazeći u river, s dva protivnika još uvijek u igri, jednim na gutshot-u, jednim na flush draw-u, gledat će kako board kompletira straight od pet karata koji prolazi čisto kroz cijeli stol, pri čemu je devetka koja je bila njegov set sada samo još jedna cigla u zajedničkim ljestvama koje nitko ne posjeduje ekskluzivno. Pot se dijeli, i dok su svačije preflop i postflop kalkulacije bile ispravne, svačije kalkulacije su također bile nevažne. Matematika je to dopustila i nitko to ne bi predvidio u sto tisuća simulacija.

Pomislili biste da bi uz takav dosljedan način dijeljenja, neki igrači pokušali to iskoristiti uvjereni u prkošenje izgledima koje pokazuju karte koje dijeli Norman. Ali stvar je u ovome: oni ne uspijevaju, i to ne uspijevaju na nepredvidiv način također.

Postoji ruka koja kruži među redovnim igračima o tome: igrač s as-šest u boji je podigao ulog preflopa, dovoljno značajno da njegov raspon nije bio misterija nikome za stolom, i kada je flop došao as-dva-četiri rainbow, imao je top pair i top kicker bez ozbiljnih prijetnji na boardu. Drugi igrač, koji je imao par sedmica bez realnog draw-a i s asom koji je već viđen preko puta, otišao je all-in jer je bio u zaostatku, znao je to, a za stolom Normana Osmonda Joquea to mu je bio dovoljan razlog da pokuša. Nema šanse da bi As izdržao uz Normanovu "magiju".

Turn je donio peticu, river trojku. Sedmice su izgubile, ali ne od ruke od koje su gubile, a as koji je dominirao boardom tijekom četiri kruga završio je kao beskoristan jer je šestica kompletirala straight kojem se nije ni pokušavala pridružiti. Igrač koji je gurnuo all-in nije rekao ništa, dopunio se i čekao sljedeću ruku.

Redovni igrači su prestali pratiti ove događaje pojedinačno, ima ih previše. Fraza koja se najčešće pojavljuje u razgovorima o Normanu, izgovorena tiho i bez ironije, jest da njegova dijeljenja djeluju kao da imaju autora, kao da karte ne padaju jednostavno, već se pažljivo biraju i postavljaju.

Na pauzama

Tijekom svojih pauza Norman sjedi za ugaonim stolom dalje od glavne sale. Pije crnu kavu, uvijek istu malu šalicu, i ne gleda u svoj telefon niti razgovara s drugim osobljem osim ako mu se prvi ne obrate. Oni koji su sjedili blizu njega kažu da on nešto mrmlja, gotovo nečujno, u krug. Fraza, rekonstruirana iz više iskaza, glasi: "protiv svih izgleda", ponavljana u jednakim intervalima, kao kalkulacija koja se pokreće i potvrđuje iznova i iznova. Ne djeluje uznemireno. Ne djeluje ni kao bilo što posebno.

Izvan prostorije

Nekoliko redovnih igrača, neovisno i bez koordinacije svojih priča, pokušalo je pratiti Normana nakon njegovih smjena. Impuls je razumljiv, provedete dovoljno vremena za njegovim stolom i znatiželja prerasta u nešto hitnije.

Nitko od njih nije uspio u tome, i to je dio priče koji obično izaziva najveću nelagodu, jer ne postoji zadovoljavajuće objašnjenje povezano s tim. Norman ne trči, ne ide neobičnim rutama niti se vraća natrag, niti nestaje u gomili. On jednostavno hoda, i u nekom trenutku osoba iza njega pogleda gore i njega nema, a oni stoje negdje gdje nisu namjeravali biti, bez jasnog sjećanja na posljednjih nekoliko minuta.

Kada mu se priđe izravno, izvan stola, on je neupadljiv do točke da se lako zaboravlja. Razgovarat će o vremenu, lokalnim restoranima, nedavnim filmovima. Nikada ne nudi specifične detalje. Nikada ne postavlja pitanja zauzvrat. Razgovori se opisuju kao ugodni ali ne ostavljaju nikakav dojam, što je čudno na svoj način.

Što kažu redovni igrači

Konzenzus, među onima koji su igrali pod Normanom dovoljno dugo da imaju mišljenje, jest da on nije zlonamjeran. Što god se događalo za njegovim stolom ne djeluje osmišljeno kako bi naškodilo bilo kome posebno, to jednostavno razmontira izvjesnost, ruku po ruku, dok čak i najiskusniji igrači ne počnu preispitivati čitanja kojima bi inače vjerovali bez razmišljanja.

Nekolicina je potpuno prestala igrati za njegovim stolom. Ne iz straha, pojašnjavaju, već zbog nekog neodređenog osjećaja da igra koju on dijeli nije baš ista igra koju su došli igrati.

On i dalje radi: isti krug, iste sobe, ista bijela košulja bez ijednog nabora. Ako pitate menadžere sale o njemu, reći će vam da je on najbolji diler kojeg su ikada imali, i reći će to tonom koji sugerira da nisu sasvim sigurni da je to kompliment.

Zove se Norman Osmond Joque, i protiv svih izgleda, on je i dalje tamo.